Fondacija CURE vas sa radošću obavještava da je izašla fenomenalna knjiga “Moj glas odjekuje”. Knjiga sadrži deset priča žena koje predstavljaju otpor prema patrijarhalnim nametnutim normama ponašanja i vrijednostima. Priče žena koje su nevidljive i izgnorisane u bosanskohercegovačkom društvu.
O knjizi ćemo govoriti i na izložbi koju organizujemo 06.03.2015. godine u Galeriji MAK, sa početkom u 18:00 sati.
Više o izložbi, pogledajte na event FB stranici: https://www.facebook.com/events/933655003331729
Margina je tu da se briše
Budući da se bavim novinarstvom/spisateljstvom, dok razmišljam o životu na margini, prva asocijacija mi je uvijek ona margina u samom Wordu, koju vidim čak i dok ovo pišem, i koja se miče po potrebi kako bi sav tekst mogao upasti na jednu stranu onako kako to meni odgovara. Iako je asocijacija jako banalna, njena uporedivost sa stvarnošću je neupitna. Ako zamislimo društvo kao prazan list papira, koji se svakim danom ispisuje do određene granice, i ako nemogućnost pomicanja margine poistovijetimo sa manjkom želje onoga/e i/ili onih koji/e pišu po toj stranici da to urade, lako je shvatiti zašto su marginalizirane grupe u našem društvu u poziciji u kojoj jesu – poziciji siromaštva, diskriminacije, odbacivanja i socijalne isključenosti. Očito je – (privilegirano) društvo ne želi da one budu na unutrašnjoj strani margine na kojoj ih pušta da egzistiraju.
Vodeće “vrijednosti” našeg društva, a i njegovog političkog liderstva, nisu se mijenjale možda nikad i vođene su heteronormativnim patrijarhalnim pravilima koja ravnopravnost spolova olako stavljaju u stranu, pravdajući se najčešće onom starom dobrom floskulom “ovdje je bio rat”, koja političkim moćnicima i drugim relevantnim donosiocima odluka mahom daje legitimitet da je sve potrebno prije riješiti, osim jednakosti i ravnopravnosti spolova. Sve je preče – počev od ustavnih promjena, preko presude Sejdić-Finci, pa do alarmantno visokih stopa siromaštva, od činjenice da su žene u BiH na ovaj ili onaj način diskriminirane, neravnopravne i/ili u stanju potrebe u odnosu na muški dio populacije. Žene u BiH čine pola društva, ali i pored toga, one su marginalizirana grupa. Nažalost, u ovome trendu BiH nije pionir – svugdje u svijetu decenijama traje žustra borba za ravnopravnost spolova, koja manje-više pobjede postiže još samo u zemljama socijalnog blagostanja u kojima je rodna ravnopravnost postala imanentna društvu i nema potrebe da je se preispituje ili ruši. I nije sporno – BiH je zemlja u tranziciji, siromašna, s komplikovanim političkim sistemom, opterećena nizom problema. Ali, to joj ipak ne daje legitimitet da žene tretira kao da je sve bitnije od njih.
Žene u BiH su marginalizirane samo zato što su žene. Čak i žene koje bismo, u poređenju s drugim grupama marginaliziranih žena, mogli nazvati čak i privilegiranim, tj. žene koje su zaposlene, finansijski i stambeno obezbijeđene i zdrave, su žrtve diskriminacije. Žene su manje plaćene, daje im se manje šansi za zaposlenje, pita ih se da li planiraju zasnivati porodicu, što direktno utječe na mogućnost zaposlenja, pri zapošljavanju se daje prednost muškarcima, čak i ako imaju iste kvalifikacije, podložne su otkazima nakon porodiljskog odsustva, u mnogo manjoj mjeri su vlasnice imovine. Različite primjere diskriminacije koja je duboko ukorijenjena u sistem možemo nabrajati beskrajno. No, ako priču fokusiramo malo uže, odnosno na žene koje pripadaju marginaliziranim grupama unutar same marginalizirane grupe koja postoji samo na osnovu spola/roda, dolazimo do užasne slike naše društvene stvarnosti koja nanosi ogromnu štetu ženama u BiH.
Cilj ove publikacije bio je razotkriti svakodnevnicu marginaliziranih žena kroz njihove ispovijesti, i dati im glas da slobodno kažu kako je biti u njihovoj koži. Jer, ako institucije misle da imaju neku ideju o tome kako ove žene žive, vrlo je moguće da se varaju. Ove žene ne lažu o svojim životima. Njihove priče su potkrijepljene i teško prikupljenim i jako fragmentiranim podacima koji su navedeni u popratnim tekstovima nakon svake ispovijesti. Kako se njihova situacija ne bi dokazivala samo putem šturih brojeva i statistika, odlučila sam intervjuirati i aktivistkinje koje su fokusirane na rad sa marginaliziranim ženama, kako bi i one mogle potvrditi njihove istine i dodatno pojasniti teškoće koje ih prate.
Marginalizirane žene u BiH su svuda oko nas. One su Romkinje koje s djecom prose na ulici i koje društvo osuđuje što im djeca nisu čista i sita, dok i one i njihove uže i šire porodice žive u barakama bez struje i tekuće vode, ispod granica siromaštva. One su žene koje su preživjele ratno silovanje i koje još uvijek čekaju pravdu i presude počiniteljima dok primaju mizernu socijalnu pomoć od države i dane provode pod sedativima. To su i žene sa sela koje su cijeli život provele naporno i besplatno radeći u poljima i na farmama, proizvodeći veliki dio hrane koju jedemo, usput se baveći i neplaćenim kućnim radom. Marginalizirane žene su također i sportistkinje, bilo da se bave sportovima koji se poimaju kao “ženski”, ili onima koji se smatraju više “muškima”, poput dizanja tegova, fudbala ili boksa, jer nemaju jednake uslove treniranja. One su lezbejke, biseksualke i trans* žene, osuđene na strah od nasilja, od odbacivanja društva, od autiranja prvo sebi, a onda i porodici i široj zajednici, od otkaza, od samoće i nesreće, samo zbog toga što vole osobe istog spola ili se njihov rodni identitet razlikuje od spola koji im je rođenjem dodijeljen. Marginalizirane žene su također i samostalne roditeljke, žene koje su odlučile djecu na svijet donijeti same, ili su se razvele od partnera, te zbog toga trpe neplaćanje alimentacije i moraju biti mađioničarke kako bi prehranile svoju djecu, bivajući vrlo često na rubu siromaštva. One su žene žrtve porodičnog nasilja, koje trpe psihičko, fizičko, seksualno i ekonomsko nasilje, žive u strahu, pate od raznih psihičkih i fizičkih trauma i plaše se ostaviti nasilnika zbog straha od toga šta će društvo reći i kako će živjeti bez novca i krova nad glavom. One su žene s invaliditetom, koje u kolicima ne mogu proći trotoarom od parkiranih auta, kojima se oduzima radna sposobnost ili se ionako teško zapošljavaju, koje ne mogu pristupiti domovima zdravlja, niti se odbraniti od izljeva sažaljenja onih koji misle da ih treba sažalijevati zbog njihovog invaliditeta.
Mi njih ne vidimo. One za nas vrlo često nisu čak ni statistika, jer statistike o njima skoro pa i ne postoje. Ne vidi ih ni država, niti ih vide njeni zakoni koji bi se njima trebali baviti, uprkos tome što ih ima mnogo, što u teoriji izgledaju sjajno i što je država ratificirala bezbroj značajnih međunarodnih dokumenata koji bi trebali biti obavezujući za garantiranje dostojanstvene pozicije ovih marginaliziranih grupa. Ove žene mogu pripadati jednoj od ovih marginaliziranih grupa, a mogu pripadati i svima njima. Njihova marginalizacija nikada nije ograničena. Ne postoji niti jedna jedina marginalizirana grupa koja je obrađena u ovoj publikaciji na koju je država sistemski obratila pažnju i riješila njene probleme.
Stoga su ove žene odlučile progovoriti. Odlučile su ispričati svoje priče, pustiti svoje glasove da odjekuju koliko god daleko mogu, kako bi ih čuli svi – i oni koji mogu uraditi malo, kao i oni koji mogu uraditi mnogo. Deset ispovijesti žena koje pripadaju marginaliziranim grupama dočarat će vam život na margini. Kako je to kada vam nude slatkiše jer ste u invalidskim kolicima. Kako je to kad vas neko želi prebiti jer ste žena, ali izgledate kao muškarac. Kako je to kad muž tuče i vas i vaše petero djece, a komšije, policija, pa ni tužilaštvo ne rade ništa. Kako je to kad vam partner kaže da se riješite djeteta i ostavi vas. Kako je to kad cijeli život radite u polju i niko vas za to ne plaća. Ali, isto tako ćete saznati i da je moguće osnovati uspješan ženski košarkaški klub za žene s invaliditetom koji igra s muškim ekipama. I kako mlada Romkinja može položiti vozački, dobiti ugovor o radu i planirati studij na fakultetu. I kako osvajati medalje i nizati sportske uspjehe u “muškim” sportovima. I kako sama roditi dijete, sama ga odgajati, sama biti uspješna majka.
Ovo su njihovi životi, ovo su njihove stvarnosti, ovo su njihove priče, one koje nećemo čuti kada ih vidimo na ulici, jer ih, prosto, nećemo ni pitati. One pokazuju da se margine na jednoj stranici koja se ispisuje, kao kada to radimo mišem u Wordu, mogu pomaknuti kako bi svi/e dobili/e svoje mjesto na tom papiru. Potrebno je samo imati dovoljno volje i želje, kao i elementarne ljudske empatije i odanosti ideji jednakosti, da svi/e dobiju mjesto koje zaslužuju samim tim što su ljudska bića. Radimo na tome da ovo ne bude društvo koje će zauvijek skretati pogled i goruće probleme gurati pod tepih. Pružajmo šanse onima koji/e ih u startu nisu dobili/e rođenjem ili su ih izgubili/e sticajem životnih okolnosti. Izbrišimo marginu!
Masha Durkalić