Osnovna karakteristika govora mržnje jeste da on uključuje diskriminaciju po nekoj od sljedećih osnova: po osnovu nacije, rase, boje kože, pola, seksualne orijentacije, fizičkih karakteristika itd. Govor mržnje je dakle akt diskriminacije prema „drugom“, drugačijem, prema nekom ko je uglavnom u manjini, osobi ili kolektivitetu koji ima manjinski status u zajednici i ima manju društvenu moć u njoj. Drugim riječima to je diskriminatorski odnos prema „socijalno slabijim“ kategorijama. U sociološkom smislu pod „slabijim slojem“ se podrazumijeva kolektivitet koji je lišen ili lišavan društvene moći, odnosno koji nema adekvatan javni uticaj, koji je marginaliziran ili isključen iz lokusa ekonomske, socijalne, kulturološke i političke moći.
Govor mržnje je takođe direktno ili indirektno pripisivanje negativnih karakteristika čitavim kolektivitetima odnosno svim pripadnicima jedne skupine: nacionalne, rasne, etničke, polne.
Šta su socijalno psihološke osnove govora mržnje?
Govor mržnje se bazira na negativnim predrasudama i stereotipijama, koje su široko rasprostranjene u mentalnim sklopovima ljudi i najčešće se odnose na manjinske etničke grupe, ali to su takođe stavovi koje i „većinske“ nacije i etniciteti imaju jedni prema drugima.
Stereotipije i predrasude se uglavnom jako teško mijenjaju jer su vrlo često ugrađene u strukturne karakteristike ličnosti osoba koje ih imaju, a pojačavaju se (ili smanjuju) u skladu sa aktuelnim političko i socio-kulturnim kontekstom, opštom kulturnom klimom, karakterom obrazovnog sistema i vrijednostima koje se njeguju u porodici.
Autostereotipije su po pravilu pozitivne, dakle moja je nacija dobra, bolja od drugih, superiorna intelektualno, kulturološki itd., a heterostereotipije su uglavnom negativne iako to ne moraju uvijek biti slučaj.
Govor mržnje je verbalni iskaz negativnih stereotipija i predrasuda i one nas u ovoj analizi prvenstveno interesuju, jer su trovačke, opake, opasne i podstiču konflikte. „Druga“ je nacija loša, inferiorna, pokvarena, glupa, podmukla itd. „Drugi“ je pol – žene, lukav, glup, podmukao, prevrtljiv, manje vrijedan.
Izrečena negativna stereotipija u javnom prostoru jeste govor mržnje, jeste diskriminacijski diskurs i jeste verbalna agresija koja je najčešće opravdanje i uvod u otvoreno fizičko nasilje, progone i pogrome.
Šta (ne) mogu zakoni
Negativne stereotipije i predrasude se ne mogu zakonom zabraniti i istjerati iz glava ljudi – šta će ljudi misliti jedni o drugima, o Romima, o obojenim, o ženama, o pederima, o nekoj drugoj naciji, šta će na primjer misliti Srbi o Bošnjacima, Bošnjaci o Hrvatima, Hrvati o Srbima i tako dalje, tako bliže, et vice versa, ili šta će svi oni misliti o Jevrejima, Romima, o obojenim, o ženama, o pederima.
Ali verbalno izražene stereotipije i predrasude, dakle govor mržnje, u svim se demokratskim zemljama zakonima zabranjuju i sankcionišu kao opasna diskriminacijska praksa, kao akt agresije, kao podsticanje nacionalne i etničke mržnje, mizoginije i homofobije. Postojanje takvih zakona naročito je važno u zajednicama koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija i konflikata i izraženih predrasuda prema manjinama, kao što je to na primjer slučaj kod nas. Oni imaju ne samo kazneni, već i vaspitni karakter.
Naše zakonodavstvo predviđa kažnjavanje takvih djela, mada ne sasvim idealan način, ali zakone treba i primjenjivati, verbalnu agresiju i govor mržnje prepoznati kao kazneno djelo i sankcionisati ih. I ono što je izuzetno važno, kada je uloga medija u sprječavanju govora mržnje u pitanju – o tim sankcijama ili (ne)sankcijama treba javno izvještavati. Predrasude i govor mržnje treba javno žigosati kao negativne, diskriminatorske i opasne prakse.
Ono što po mojim svakodnevnim uvidima u našem društvu i našoj kulturi predstavlja najveći problem jeste zapravo ukupan socio-kulturni kontekst u kome živimo: to je dominacija kulture verbalnog i fizičkog nasilja.
Ta je kultura, sem rijetkih oaza, okupirala i zagadila čitav naš javni prostor. Govor mržnje čuje se svakodnevno sa govornica najuticajnijih lidera javnog mnijenja – izriču ga političari, izriču ga vrhovi vjerskih hijerarhija, provlači kroz medije, gromoglasno se čuje na fudbalskim stadionima, manje ili više prikriveno, ugrađen je i u školske programe. Šta možemo očekivati od mlade generacije koja u takvoj kulturi odrasta? Primjer, koji je u kritičkom odnosu prema toj činjenici objavljen na portalu Radiosarajevo.ba o tome najrječitije govori.
Za nultu toleranciju prema govoru mržnje
I najzad, ono što je najvažnije. Nacionalne, etničke i rodne stereotipije široko su rasprostranjene u društvu i u mentalnom sklopu naših ljudi. I kao što naša javnost ima veoma visok stepen tolerancije prema nasilju uopšte, prema govoru mržnje je naročito neosjetljiva. I ne prepoznaje ga kao takvog.
Dok se to ne promijeni, slaba vajda i od zakona i od međunarodnih standarda, od preporuka i deklaracija koje je naša zemlja prihvatila. A još slabija vajda od bezbrojnih skupih „reconciliation“ konferencija, okruglih stolova, putujućih seminara o mirnom rješavanju konflikata i pomirenju.
Preuzeto sa: www.radiosarajevo.ba
