Piše: Varja Nikolić, magistrica društvenih nauka
U Federaciji Bosne i Hercegovine zbog pojave korona virusa COVID 19 proglašeno je stanje nesreće, kojim je osobama starijim od 65 godina života, kao posebno rizična populacija, uvedena zabrana izlaska iz kuće. Taj period je trajao skoro dva mjeseca od 31.3.2020 do 15.5.2020 godine.
Mnoge članice Centar za zdravo starenje Općine Cemtar dosta teško su podnijele kućnu izolaciju, a posebno što nisu mogle dolaziti u Centar za zdravo starenje, kojeg osjećaju kao svoj „drugi dom“.
Kada je Centar ponovo otvoren, intervjuisali smo nekoliko članica Centra i evo šta su one o sebi kazale, kako su se osjećale, kako su provodile vrijeme i kakvu su podršku imale od lokalne vlasti i drugih organizacija[1].
Hajrija M., 64 godine – „Bio je Ramazan i najljepši mjesec u godini, bila sam sama, tužna, „zakovana“ u kuću. Osjećala sam se teško, zaista teško. Slabo sam mogla i jesti, postila sam, klanjala, uglavnom sam gledala TV.
Niko mi nije dolazio i nigdje nisam išla. Najviše sam sjedila na terasi, kada je bilo lijepo vrijeme. Volonteri/ke Centra za zdravo starenje donosili su mi na vrata prehrambene proizvode koje sam prethodno telefonom pozvala. Sa prijateljicama sam komunicirala telefonom i to me radovalo.Najbitnije je da sam bila dobrog zdravlja, bez psiholoških problema.
Dobila sam jedan paket od općine koji se sastojao od 3 kg deterženta, 1 litar ulja, masku i rukavice. Dobila sam i donaciju od Fondacije CURE, vaučer u vrijednosti od 50,00 KM, telefonsku karticu u vrijednosti od 20,00 KM, maske, rukavice i higijenske maramice. Veoma sam zahvalna i Općini i Fondaciji CURE“.
Gordana R., 67 godina – „Nisam se osjećala dobro psihički. Nisam mogla ni hodati, a morala sam sa maskom izlaziti iz kuće da nabavim namirnice i lijekove. Pijem osam lijekova svaki dan, za srce, šećer, pritisak, vertigo, giht, kičma i dr. što mi je ostalo od rata.
Vrijeme sam provodila u kuhanju i šetnji po terasi. Nisam mogla čitati, a TV ne volim gledati, jer imam loš vid. Nisam dobila ni od koga donaciju“.
Zlata Ž., 85 godina – „Za vrijeme korone nisam se osjećala normalno, mijenjala sam raspoloženja, i sada sam takva, prolazim pored ljudi i nemam živaca da razgovaram.
Željela sam društvo, ali smo svi bili odvojeni. Pogotovo od porodice, dvije kćerke i unuka koje nisam mogla vidjeti. Sve je to uticalo na moje psihičko stanje i ukupno zdravlje. U mladosti sam bila sportistkinja i dobitnica zlatne medalje u deset disciplina, srebrnu plaketu u planinarenju i zlatnu značku za jedriličarstvo, kao padobranka“.
Mubera I., 78 godina – „Za vrijeme pandemije Corona 19 bila sam sama, jer moj sin, jedinac živi u Americi. Imam i sestru koja je starija osoba i ima bolesnog muža, tako da se ni sa njom nisam mogla vidjeti. A prije izolacije viđale smo se skoro svaki dan.
Bila sam bolesna, ležala i sama sebi rekla „Blago onome ko nije sam!“. Nisam imala želju niti se obući, niti telefonirati. Sjedila sam uglavnom i pisala. Napisala sam jednu priču „Ujeo me mrav“ i „Prana me je spasila“.
Prana, iz vedske filozofije me spasila, je energija koja se nalazi oko nas. To sam izučavala prije par godina. Dosta sam čitala i gledala TV. Nisam ništa dobila od općine“.
Jasmina K., 74 godine – „Prvih dana izolacije u kući bila sam tužna, saznanje da sam zatvorena dovodilo me do plača. To me podsjetilo na ratne dane. Vrijeme sam provodila za uređenje i čišćenje kuće, dosta vremena provodila na telefonske razgovore sa prijateljicama i porodicom i dosta se bavila rukotvorinama, vezom.Kada se moglo izaći družila sam se u parku sa kolegicama iz Kluba kreativaca koji djeluje u Centru za zdravo starenje. Pravili smo i on-line izložbu radova.Kuhala sam dosta za moju kćerku koja je dolazila po hranu, a i ona je meni donosila što je ona spremala.
Od općine sam dobila paket koji se sastojao od 3 kg deterdženta, 1 litar ulja, masku i rukavice. Zahvalna sam općini što misli na nas penzionerke“.
Enisa Ć., 68 godina – „Nisam bila uplašena, nisam se osjećala usamljenom, jer živim sa kćerkom, zetom i dvoje unuka. Jedino je pogađala činjenica što su oboje ostali bez posla, što ne rade i ja ih izdržavam od moje skromne penzije/mirovine.
Mi smo se u kući družili, dosta sam kuhala za porodicu. Pomagala sam djeci u on – line nastavi tako da sam dosta vremena tome posvetila. Isto sam pomagala djeci od komšinice koja je bolesna. Obzirom da sam predstavnica etažnih vlasnika stanara u mojoj zgradi, brinula sam o higijeni zgrade, te posvetila dosta vremena higijenskog održavanja stubišta.Održavala sam kontakte sa prijateljicama putem društvenih mreža, Facebook-a i Viber-a. A kada je bilo omogućeno starijim osobama da izlaze, sastajala sam se sa prijateljicama u parku i drugim članicama iz horske sekcije Centra za zdravo starenje. Svi smo se pridržavali zaštitne maske i fizičke distance.
Od Općine sam dobila paket koji se sastojao od 3 kg deterženta za veš, 1 l ulja, maske i rukavice. Zahvalna sam im što su pripazili nas penzionere. Od Fondacije CURE dobila sam jednu veliku donaciju, vaučer u vrijednosti od 50,00 KM, telefonsku karticu u vrijednosti od 20,00 KM, maske, rukavice i higijenske maramice. Veoma sam im zahvalna na tome“.
Vesna C., 78 godina – „Rat me uvježbao kako se sjedi kod kuće i kako se u sebi traže povodi za razonodu, optimizam i veselje. Da lakše prebrodiš nešto što moraš, ali je to u cilju i tvog i opšteg dobra.Klavir mi je puno u životu značio, kako u ratu, tako i sada u izolaciji. Svirala sam klavir satima, čitala, povezivala se sa djecom preko interneta.
Zatvorenost u kući jedino me fizički unazadilo, jer mi treba kretanje i zbog cirkulacije. Od općine nisam ništa dobila“.
Radmila S., 75 godina – „Za vrijeme kućne izolacije, osjećala sam se normalno i radila sve što mi je činilo zadovoljstvo. Uređivala kuću, sređivala ormare, gledala TV, kuhala. Nisam osjećala nikakve pritiske niti bilo kakvu promjenu kod sebe.
Od općine nisam dobila nikakvu podršku“.
Jasna H., 70 godina – Osjećala sam se odlično, nisam imala nikakvih promjena, čak sam više bila aktivna, nego sada.Imam veliki stan i odredila sam sebi dnevno 7 km da „pješačim po kući“ tri puta u toku dana po 2 i više km. Obavljala sam kućne poslove, kuhala, sređivala ormare, puno čitala. Pričala sa djecom na skyp-u, koji žive U Americi, gledala TV i dosta vremena provodila na Viber-u“.
Milica H., 76 godina – „Prvih dana izolacije u kući bila sam očajna. Vremenom sam se prilagođavala, nalazila više vremena za pisanje poezije i priča. Napisala sam tri pjesme i napisala priču iz vremena kada sam bila tinejdžerka, kako bih se isključila iz ove nevolje. Priču sam nazvala „Platonska ljubav“.Pored pisanja, spremala sam kuću. Imam i vrt pa sam uređivala baštu i njegovala cvijeće, a ruže su procvjetale i uživala sam gledajući ih. Zahvaljujući pametnom telefonu dosta vremena provodila sam na FB, Viber-u i Messenger-u i bila u kontaktu sa svojim prijateljima i unukom kojeg obožavam“.
Selveta M., 74 godine – „Za vrijeme izolacije u kući dobro sam se osjećala. Radila sam svaki dan vježbe, slikala, igrala „stolni“ tenis na način da sam lopticom udarala u ormar. Pravila maske, oblačila se komično i pravila svoje razne šaljive fotografije, kojem sam slala prijateljicama da im podignem moral.
Dobila sam od općine paket koji se sastojao od 3 kg deterdženta, 1 l ulja, masku i rukavice. Zahvalna sam općini što je mislila na nas penzionerke“.
Pemba R., 68 godina – „Za vrijeme izolacije, nisam se osjećala zatvorenom, jer živim sama u privatnoj kući. Imam baštu i tu sam provodila najviše vremena. Zdravstveno sam isto loše, bolujem od više bolesti, šećer, visok krvni pritisak, štitna žljezda, hernija na želudcu i dr.
Iz općine sam dobila paket hrane i higijenski paket, dezinfekcijska sredstva, masku, rukavice. Nemam nikakvih prihoda i primam redovno i socijalnu pomoć od općine mjesečno u vrijednosti od 50,00 KM za kupovinu mlijeka i hljeba. Zahvalna sam općini što misli na nas socijalne slučajeve.
Također sam dobila jednu veliku donaciju od Fondacije CURE, vaučer u vrijednosti od 50,00 KM, telefonsku karticu u vrijednosti od 20,00 KM, maske, rukavice i higijenske maramice. Zahvaljujem im na donaciji“.
Zdravka Z., 75 godina – „U toku dva mjeseca izolacije u kući radila sam poslove koje nisam dospjela uraditi, kao na pr. sređivanje garderobe, ormara i sl. Nije mi bilo dosadno.Čitala sam dosta i pripremala novu zbirku pjesama i pripovijetke. U mojoj zgradi ima ravan krov, velika terasa i tu sam provodila najviše vremena, šetala, čitala, sunčala se kada je bilo lijepo vrijeme. Ima i mala bašta i sadila sam cvijeće“.
Petra B., 75 godina – „U prvo vrijeme izolacije u kući osjećala sam se uplašeno, pošto živim sama, a kako bolujem od dijabetesa skočio mi je šećer što me još više uplašilo, jer nisam mogla šetati.Radila samo kućne poslove i čitala, ali mi to nije držalo pažnju jer sam padala u depresiju i zbog same pomisli da sam zatvorena i puno sam razmišljala.
Imala sam pomoć od komšija i njihove djece koja su mi kupovala hranu i lijekove.
Od općine me nije niko kontaktirao, nisam dobila nikakvu pomoć ni paket. Moja poruka općini je da o penzionerima/kama sa minimalnim primanjima niko ne vodi računa, niti ih interesuje kako ljudi žive, niti ih je briga“.
Velida A., 69 godina – „Prvih mjesec dana osjećala sam se prilično uplašena, zatvorenost u kući asocirala me na ratnu situaciju. Strah da neće biti hrane me najviše brinulo. Poslije sam se stabilizovala, čitala, hodala oko kuće, najčešće komunicirala telefonom sa prijateljicama i njihove poruke su mi pomagale, jer smo razmjenjivala iskustva. Našla sam u novinama telefon na koji se mogu obratiti, grupi mladih volontera/ki i koristila sam njihove usluge. Od općine nisam ništa dobila“.
Zaključna razmatranja
Na osnovu ličnih priča žena, starijih od 65 godina života, može se konstatovati da su različito doživjele kućnu izolaciju za vrijeme COVIDA 19. Od onih žena koje se mogu nositi za tim izazovima i pronalaziti snage u sebi, kako bi održale psihičko i emocionalno stanje svog organizma, do onih koje su emocionalno osjetljivije, više ranjive i vrlo teško podnijele kućnu izolaciju.
Podrška koju su žene dobile od lokalne zajednice, odnosno općine, ogledala se u paketima, zaštitnim maskama i rukavicama, ali nisu sve žene kojima je pomoć bila potrebna dobile humanitarnu pomoć. Zbog toga su se neke žene, koje su tu podršku očekivale, a nisu dobile, osjećale zapostavljeno i isključeno sa osjećajem da općina (lokalna zajednica) o njima ne brine.
Općina je na svojoj web stranici objavila broj telefona na koji se mogu javiti osobe starije životne dobi da dobiju pomoć i obrate se svojoj mjesnoj zajednici. Iz razgovora sa intervjuisanim ženama, njima nisu bili poznati kriteriji, nego su se javljale na objavljen telefonski broj, kada bi to čule od svoje prijateljice. Tako su osobe, koje imaju prilično dobre penzije dobile paket, u odnosu na one koje su sa minimalnim penzijama ili žive same. Također, neke su rekle da su se javljale na telefon, ostavljale podatke, a da ih kasnije niko nije zvao. Otuda su i poruke upućene općini bile različite, od onih koji su puni zahvale, do onih poruka kako općina ne vodi računa o penzionerima sa minimalnim penzijama, niti ih interesuje kako oni žive.
Volonteri Centra za zdravo starenje Općine Centar pružali su podršku u kupovini hrane i lijekova za one kojima je to bilo potrebno, održavana je svakodnevna telefonska komunikacija, posebno sa ženama koje žive same, a putem on-line, virtualno trenerica Centra svakodnevno je održavala tjelesne vježbe.
Jedan broj žena koje žive same, sa malim penzijama, dobile su podršku u donaciji od Fondacije CURE pod motom „COVID 19 Solidarnost TiNisiSama“.
[1] Svi stavovi izneseni u ovom tekstu su stavovi intervjuisanih žena, i ne predstavljaju nužno stavove autorice i Fondacije CURE
