Iako filmove i serije često doživljavamo kao čistu zabavu, oni su istovremeno snažan alat oblikovanja društvenih vrijednosti, normi i očekivanja. Jedan od problema koji se uporno ponavlja u popularnim medijima jeste činjenica da su žene i dalje podzastupljene, stereotipizirane ili svedene na sporedne uloge koje postoje isključivo u odnosu na muške likove. Feministička analiza medija ne traži „savršene“ filmove, već nam pomaže da osvijestimo obrasce koje smo navikli prihvatati bez pitanja.
Jedan od jednostavnih i pristupačnih načina za to su tzv. filmski testovi. Oni nisu konačna presuda o kvaliteti nekog djela, već zabavan i brz alat za kritičko promišljanje sadržaja koji svakodnevno konzumiramo. Kroz njih možemo lakše uočiti rodnu neravnopravnost i obrasce reprezentacije koji nam često promaknu.
Ženski likovi u filmovima i serijama često su podrška muškom protagonistu. Upravo zato su se razvili različiti testovi koji pomažu da se ta neravnopravnost jasnije prepozna.
Najpoznatiji među njima je Bechdel–Wallace test. Film prolazi ovaj test ako ispunjava tri osnovna kriterija: ima barem dvije imenovane ženske osobe, one međusobno razgovaraju i tema njihovog razgovora nije muškarac. Test potječe iz stripa Alison Bechdel i danas se često koristi kao osnovni indikator ženske zastupljenosti u filmovima. Iako jednostavan, često razotkriva koliko je ženskih glasova zapravo odsutno iz narativa.
Sljedeći važan alat je Finkbeiner test, koji se primjenjuje prvenstveno u medijskom pisanju o ženama u nauci, ali nosi širu poruku o rodnoj pristranosti. Cilj mu je da fokus ostane na profesionalnim postignućima žena, a ne na njihovom privatnom životu ili stereotipno „ženskim“ osobinama. Prema ovom testu, u tekstovima o naučnicama treba izbjegavati spominjanje bračnog i porodičnog statusa, naglašavanje da su „žene u muškom polju“, opisivanje izgleda umjesto rada te predstavljanje njihovog uspjeha kao nečega iznenađujućeg.
Tu je i komični Sexy lamp test, misaoni eksperiment koji na vrlo direktan način provjerava koliko je ženski lik zaista važan za radnju. Ako se ženski lik može ukloniti iz priče i zamijeniti „seksi lampom“, a da se radnja suštinski ne promijeni, to je jasan znak loše napisanog lika i površne reprezentacije žena u narativu.
Na kraju, Mako Mori test postavlja nešto zahtjevnije kriterije. On provjerava ima li film barem jednu ženu koja ima vlastitu priču, ciljeve i razvoj, neovisno o muškom protagonistu. Za razliku od Bechdel testa, ovdje fokus nije na dijalogu, već na narativnoj autonomiji ženskog lika.
Ovi testovi nisu savršeni niti zamjenjuju dublju analizu, ali predstavljaju dobru polaznu tačku za feminističko čitanje filmova i medija. Oni nas podsjećaju da pitanja reprezentacije nisu sporedna, već ključna jer način na koji su žene prikazane na ekranu često oblikuje način na koji ih društvo vidi i tretira u stvarnom životu.
