Iako su zakoni i propisi formalno dostupni svim građanima i građankama Bosne i Hercegovine, njihova stvarna primjena, razumijevanje i tumačenje često ostaju nepoznanica široj javnosti. Pravno neznanje ne oslobađa od odgovornosti. Ovo posebno dolazi do izražaja kada govorimo o osobama koje pripadaju LGBTIQ+ zajednici.
U Bosni i Hercegovini ne postoji formalna zabrana različitih seksualnih orijentacija ili rodnih identiteta. Međutim, LGBTIQ+ osobe svakodnevno se suočavaju sa nevidljivošću, diskriminacijom, institucionalnim preprekama i društvenim osudama koje ih guraju u „sivu zonu“ pravne i socijalne nesigurnosti. Njihova prava često nisu jasno prepoznata ni u zakonima, ni u praksi, što dodatno otežava ostvarivanje ravnopravnosti i zaštite.
Pravna država se temelji na poštovanju ljudskih prava svih, bez izuzetka, i stoga je važno da LGBTIQ+ osobe, njihove pomagačice* i šira zajednica poznaju zakon, koriste ga kao alat zaštite i ne dozvole da predrasude i diskriminacija imaju prednost nad pravdom i dostojanstvom.
Evropski sistem zaštite – Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini ima ustavnu snagu. Prema članu II tačka 2 Ustava BiH, prava iz Konvencije i njenih protokola primjenjuju se direktno i imaju prioritet nad domaćim zakonima. Ključne odredbe koje štite LGBTIQ+ osobe uključuju:
Član 3 – Zabrana mučenja i nečovječnog postupanja
Član 8 – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
Član 10 – Sloboda izražavanja
Član 11 – Sloboda okupljanja i udruživanja
Član 14 – Zabrana diskriminacije
Evropski sud za ljudska prava razvio je bogatu i evolutivnu praksu u zaštiti prava LGBTIQ+ osoba, oslanjajući se prvenstveno na član 8 (pravo na privatni i porodični život) i član 14 (zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima. U određenim slučajevima primijenjeni su i član 10 (sloboda izražavanja) te član 11 (sloboda okupljanja).
Sud je kroz decenije prepoznao da LGBTIQ+ osobe imaju pravo na jednakost i nediskriminaciju, te da države imaju pozitivne obaveze da ih zaštite od nasilja, stigmatizacije i institucionalne nepravde.
Zakon o zabrani diskriminacije BiH iz 2009. godine izričito zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika. Diskriminacija obuhvata svako različito postupanje, uključujući isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti koje onemogućava uživanje prava i sloboda na ravnopravnoj osnovi.
Zakon o ravnopravnosti polova BiH zabranjuje diskriminaciju na osnovu spola i spolne orijentacije.
Ova dva zakona predstavljaju krovne pravne okvire za zaštitu ljudskih prava i zabranu diskriminacije, te omogućavaju pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama, uključujući i Instituciju ombudsmena za ljudska prava BiH.
Međutim, LGBTIQ+ osobe svoja prava mogu i treba da štite i kroz druge oblike sistemske zaštite, poput zakonskih mehanizama za zaštitu od nasilja u porodici, kao i putem krivičnopravne zaštite u slučajevima zločina iz mržnje, govora mržnje i drugih oblika nasilja i diskriminacije.
Govor mržnje i zločini iz mržnje
Krivično pravo u BiH prepoznaje opasnost krvičnih djela iz mržnje i upravo je zbog toga i mržnja kao motiv prepoznata kao otežavajuća okolnost u više krivičnih djela.
Krivični zakoni Federacije BiH (čl. 2) i Republike Srpske (čl. 123) uključuju seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao osnove za kvalifikaciju krivičnog djela kao zločina iz mržnje. Takva djela se tretiraju kao posebno teška jer su motivisana predrasudama i mržnjom prema određenoj grupi.
Nasilje u porodici i porodičnoj zajednici predstavlja složen društveni fenomen koji je prisutan u svim društvima, bez obzira na njihove ekonomske, kulturne ili političke karakteristike. Nije fraza kada se kaže da bilo ko može postati žrtva nasilja. Ova tema je posebno izazovna u tradicionalnim i patrijarhalnim društvima, kao što je društvo u Bosni i Hercegovini.
Nasilje u porodici prevazilazi isključivo rodnu dimenziju nasilja nad ženama, jer žrtve mogu biti i djeca, starije osobe, kao i LGBTIQ+ osobe.
Iako zakonodavstvo ne naglašava eksplicitno seksualnu orijentaciju ili rodni identitet, prema važećim zakonskim regulativama LGBTIQ+ osobe imaju osnov da potraže zaštitu kako u slučaju nasilja u partnerskim odnosima, tako i u slučaju nasilja koje nad njima vrše članovi primarne porodice. Time se potvrđuje da postojeći zakonski okvir, iako ne dovoljno jasan u jezičkom smislu, ipak pruža mogućnost zaštite za LGBTIQ+ zajednicu kada se tumači u skladu sa principima jednakosti i zabrane diskriminacije.
Posebno je važno da LGBTIQ+ osobe budu prepoznate kao žrtve sa specifičnim potrebama i da dobiju informaciju o svojim pravima u razumljivom i pristupačnom obliku.
Izvor: Vodič za djelovanje osoba od povjerenja – šta pomagačice* u LGBTIQ+ zajednici treba da znaju
