Žrtva ili osoba koja je napravila težak izbor – pitanje je sad.
To sam pitanje često mogla pročitati u pogledima prijateljica i prijatelja onda kada su shvatili da sam odlučila roditi dijete izvan bračnih okvira.
Za dijete je obično potrebno dvoje – tako je i kod mene bilo na samom početku. Nakon dugogodišnje veze, ostala sam u drugom stanju. Poprilično u šoku, još uvijek nesvjesna šta je to zapravo, obavijestila sam partnera. Tada sam dobila možda i najveći udarac života ikad – moj partner je jednostavno prokomentarisao „Očisti to”.
U još većem šoku i suočena s ogromnim strahom – donosim odluku – moje dijete je voljeno i željeno i ja ću ga roditi.
Kasnije ću se vratiti na strah jer je upravo strah i jedan od največih problema s kojima sam se suočila u cijeloj svojoj priči. Strah od nepoznatog, strah jer nisam imala uzora na kojeg sam se mogla ugledati i prilagoditi sebi neku od iskustvenih priča drugih žena. Tih priča jednostavno nije bilo – jer te priče se ne pričaju. One se čuvaju daleko od očiju javnosti, bar ove naše stvarnosti u kojoj živimo.
Nisam imala nimalo laganu trudnoću. Povračanje me je doslovno uništilo. Posao koji sam tada radila nije dozvoljavao nimalo mira, tako da sam skoro sve vrijeme bila na terenu, a nakon što sam objavila da sam trudna donio mi je i nove probleme. Nismo svi spremni da prihvatimo činjenicu da je neka od žena u našem okruženju odlučila roditi dijete izvan ustaljenih patrijarhalnih društvenih normi. Te sam činjenice postala bolno svjesna kada sam od svojih radnih kolegica počela dobijati jako čudne poruke poput „Ja to baš ne odobravam.” i slično. Nepažnja, nedostatak empatije, prikrivene poruke optužbi i česti zlobni komentari su samo pogoršavali stvari.
Ne, život nije bajka sa sretnim završetkom. To je nešto što od ranog djetinstva moramo učiti. “živjeli su sretno i zadovoljno do kraja života.” je jedna velika laž.
Dva događaja iz tog vremena su u potpunosti oblikovala moja daljnja razmišljanja. Dva jako teška iskustva. Prvi je bio kada sam svom ocu morala reči da sam trudna. Strah je bio užasan. Strah da ču ga povrijediti, da sam ga iznevjerila. Sve je dobro prošlo. Moja porodica je prihvatila moje stanje s entuzijazmom i s punim razumijevanjem i podrškom. Ali ja i dalje svaki put kada se sjetim tog porodičnog ručka počnem da se tresem i suze mi same krenu. Drugi događaj se desio jednog zimskog poslijepodneva kada sam se kod Latinske Čuprije okliznula i pala na cestu. Bila sam sama. Sama u visokom stadiju trudnoće ležim tako na cesti i pokušavam da otjeram suze koje naviru i naviru… Ako mislite da je iko od prolaznika pritekao u pomoč – varate se. Sama sam skupila snagu i podigla se. Snaga je bila tu i uvijek sama dođe i podigne me da se suočim sa svim drugim problemima koji su se samo nizali jedni za drugim…
S jedne strane razumijevanje – s druge optuživanje. Valja balansirati između. Šta će biti s mojim poslom, hoču li imati snage za dalje. Šta je to što me čeka sutra – ako to sutra ikada dođe.
Počela sam kopati po raznim internet forumima tražeći odgovore. Pregršt informacija s jedne strane, a s druge – tabu o ženama koje samostalno preživljavaju svoju trudnoću i spremaju se za daljnji život. Ja sam se pripremala za samostalno majčinstvo – bez ikakve predstave kako to izgleda i šta je zapravo to što me čeka. Da, postoje neke stvari koje su zajedničke za sve nas, ali postoje i određene stvari koje nas u potpunosti razlikuju.
Pokušaću navesti neke – krediti, godišnji odmori, kupovine auta, plačanje računa, planiranje budučnosti… Jedno je kada planiraš s dvije glave, a drugo kada ne znaš šta da planiraš sama. Istina je – sve samo dođe kad je vrijeme da dođe…
Porod mi je bio jako traumatičan kao i dešavanja poslije. Od silnog stresa sam rodila djevojćicu nedonoše i suočila se s ogromnim strahom da možda zbog moje odluke da sama sve iznesem moje dijete nije dobro. Ne znam da li sam u životu doživjela veći strah dok sam posmatrala to malo stvorenje u inkubatoru i brojala prstiće… Ona koja to nije preživjela ne zna šta je ta tupa bol i strah stvarnosti.
Ali preživjele smo, i i dalje živimo hrabro. Vrlo hrabro.
Vremenom sam se na neke stvari prestala osvrtati.
Postalo je pomalo i smiješno kada bi me na razgovorima za novi posao pitali „Kako vi u situaciji u kojoj jeste mislite da radite?”, pri tome aludiraju?i na činjenicu da sam samostalna roditeljka.
Kako? Pa fino – dobit ću platu i platiti tetu čuvalicu ili vrtić kao i svaki drugi “normalni” svijet.
Kako ćeš i gdje na godišnji odmor? Kako? Pa fino – kao i svaki drugi “normalni“ svijet – pogledati šta i gdje ima od ponuda, platiti i otići. I još pri tome neću morati udovoljavati ničijim željama – već samo djetetovim i svojim.
Vrijeme za zimske gume – valja stare mijenjati. Kako? Pa fino – dijete u nosiljku i pravac vulkanizer. Čas posla!
Sve se može kada se hoće, a prepreke ne znače nemoguće – već samo mnoštvo novih načina kako ih prevazići!
Nije sve uvijek bajno i lahko. Svakodnevno se valja boriti i postavljati pitanje i zahtjeve ispred sebe.
Moja porodica je nevjerovatna – sve vrijeme su tu, uz mene, uz nas, podržavaju i pomažu. Bezgranično daju ljubav i razumijevanje.
Moje prijateljice su nevjerovatne – tu su, slušaju, podržavaju. Moji prijatelji – nevjerovatni!
Društvo? Ponekad zaista ima komičnih situacija jer društvo jednostavno ignoriše činjenicu da postoje jedinke koje su sastavni dio tog istog društva, a koje su “malo drugačije”. Na svim administrativnim upitnicima vas pitaju za bračno stanje, a kada navedete “neudata” i još spomenete broj djece… „Ne, nisam razvedena, i nisam udovica.” Nisam socijalni slučaj. Ne, nemam iskustvo braka. Treba li mi iskustvo braka?
Priznajem – nekad se osječam usamljeno. Ta usamljenost se večinom pojavi u onim momentima kada želim da nešto uradimo, a pri tome nam fali taj neko treći jer je sve nekako prilagođeno toj idealnoj slici porodice koja nam se smiješi s promotivnih postera raznih osiguranja i deterdženata za veš. Gdje god pogledam vidim te lažne slike idiličnog života koje nam se nameću kao norma, a koja nema veze s realnošću u kojoj živimo.
Nisu sve porodice iste. Postoje i jednoroditeljske porodice i porodice u kojima nema djece, postoje i individue koje su same za sebe svoja porodica. Postoje i one koje imaju poteškoća, one koje imaju ozbiljnih problema, one u kojima vladaju nasilje i alkoholizam, kockanje, vrijeđanje, nedostatak časti, neiskrenost i laž. Postoje i porodice u kojima vladaju ljubav, sklad, razumijevanje, poštovanje i uvažavanje. Svaka od tih porodica je tu oko nas. Moramo da se prepoznamo i da se uvažavamo, podržimo i omogučimo jedni drugima human i dostojanstven život.
Svaka od nas je različita, svaka od nas ima drugačije potrebe i želi da živi svojim životom, ima svoje potrebe, svoje identitete. Moramo da se prepoznamo i da se uvažavamo, podržimo i omogućimo jedna drugoj human i dostojanstven život.
I društvo to mora da prepozna i uvaži, podrži i omogući da svaka/o od nas ima human i dostojanstven život slobodan od nasilja i diskriminacije.
I za kraj – da se vratim strahu. Straha uvijek ima i uvijek će ga biti. Uvijek je prisutan kada se zamrznemo u sopstvenoj koži i ne osvrnemo se oko sebe. Zaista smo različite. Zaista smo divne. Svaka od nas ima divnu priču da podijeli jedna s drugom. Nije bitno da li je priča teška ili lako svarljiva. Važno je da je tu, da nije nevidljiva. Ako smo nevidljive znači da ne postojimo.
A postojimo, i divne smo, krasne, hrabre žene.
Selma, feministkinja, mama
.jpg)
