Hej Bosno ponosna!
Pišem ti iz tvog srca, duše, glavnoga grada, velikog Sarajeva.
Ponosnom te zovemo, a ponosa nam ne daš. Stavila si svoj pečat na sve važne spise, a kada krenemo da živimo, dišemo, ljubimo, ti srdžbu prospeš kao da nismo tvoja djeca. Nauči Bosno svoju drugu djecu da nas ima različitih, da nas ima drugačijih, ali da su nam iste vrijednosti, ista majka nas je rodila i odgojila. Ne daj Bosno da te sramote, da pričaju ljudi ružno o tebi, da govore kako ne daš svima sve što im dati moraš. Ne daj da ti djeca stradaju, da se između sebe mrze, da ne mogu svi da vole onog ili onu koju hoče. Nauči ljude da vrijednosti rođenjem date poštuju, da ljubav siju i da u ljubavi žive. Neka budu sigurna tvoja djeca, neka im se ne sudi radi onih koje vole, jer sama znaš da srce ne bira-ni ti nas nisi birala. Daj da ulice i parkovi tvojih gradova budu otvorene za sve nas, da ljubavi u spol se ne gleda, da ne živimo u strahu od tebe, od sebe, od drugih. Daj nam da svoju djecu imamo i domove stvaramo onako kako želimo, a ne onako kako drugi kažu da treba, a ne znaju- ne znaju oni šta mi znamo. Ne daj domovino moja da ijedno dijete tvoje od tebe ode, uplakano i samo, a da ti nisi uradila sve što si mogla da ga zaštitiš. Odlaze ti djeca domovino jer ne mogu da budu to što jesu tamo gdje treba da budu. Ne dozvoli moja Bosno da ti i ja odem, a otići ču jer ne mogu bez ljubavi živjeti.
M.
