Piše: Andrea Kešmer, diplomirana pravnica
Razvod i obavljanje samostalne roditeljske skrbi je samo po sebi stresno, komplikovano i izazovno za svakog od nas bez obzira na osobine koje posjedujemo kao pojedinike/pojedinci. Potrebno je mnogo truda i svakodnevnog rada na samoj/m sebi kako bismo poboljšali lične kvalitete i kompetencije, jednako kao što je potrebna velika količina strpljenja i ljubavi da bi odgovorile/i na bezbrojne zadatke koje jedna/jedan roditeljka/roditelj treba da ispuni.
Sve nabrojano je sastavni dio svakodnevnice, postavlja se pitanje šta se dešava u vandrednim situacijama…
Zadnja takva (vandredna) situacija svima poznata je proglašenje stanja prirodne nesreće uzrokovano COVIDOM – 19. Sama činjenica da su ljudi u strahu i panici, svi objekti su zatvoreni, plate se ne zarađuju; masovno se dobijaju otkazi, osobama treće životne dobi i djeci je onemogućeno kretanje što dodatno pojedine kategorije stavlja u položaj da ne mogu da izvrše kupovinu osnovnih životnih namirnica bez pomoći njihovih najbližih, ili često, drugih, nepoznatih ljudi. Djeca i tinejdžeri su non-stop u svojim stanovima, u nastojanju da im se dan učini zanimljivim pa da isti brže prođe je dodatno odmogla poziciji u kojoj se svatko od nas ponaosob našao kao individua.
Na neki način svima nam je vrijeme stalo.
Život se i dalje odvijao ali u drugačijoj, sasvim sigurno u zrelijoj perspektivi smo ga počeli gledati.
Svjesna da postoje mnoge jednoroditeljske porodice koje dijele moje ili slično iskustvo mogu i želim podijeliti svoje vlastito iskustvo kao samostalna nezaposlena roditeljka sa dva dječaka, šestogodišnjaka. Ja, kao diplomirana pravnica, bez posla uz aktivno traženje zaposlenja u struci i van struke već dvije godine, smogla sam hrabrosti i upisala sam i dodatnu edukaciju za frizerku što mi je oduvijek bila želja, ali i u nastojanju da barem na taj način dobijem posao.
Nakon završetka fakulteta nisam dobila priliku za iskustvom i tako mi je, poslovni angažman postao nedostižan jer mi kao uslov za svaki posao u oglasima upravo nedostaje čuveno, a nedostižno iskustvo. Fakultet sam završila nakon razvoda u nadi da ću nedugo nakon završetka naći posao i time stabilizovati svoju porodicu.
Osiguran mi je dječiji doplatak za dvoje djece i alimentacija koja je svaki mjesec upitna, a osigurana uz tešku borbu. Tu stajem uz bok s drugim roditeljkama /roditeljima u osiguravanju onog što pripada djeci. I prije nego što sam se ostvarila kao majka sam bila upoznata s tim da mnoge/i roditeljke/roditelji vode same/i svoje bitke bez ikakve zaštite državnih organa. I prije nego što sam sama postala roditeljka prema takvom pristupu države sam, imala osuđivački stav, a kada sam postala roditeljka tu vrstu pristupa uz diskriminaciju sam i sama osjetila na svojoj koži.
U slučaju da nakon konflikta s bivšim partnerom pred svaku alimentaciju jedan mjesec ne ostvarim pravo na ono što je obaveza tog roditelja, ostaje mi samo mogućnost da priložim tužbu i čekam zaostatke uz mogućnost isplate nakon proteka dužeg vremena. A šta i kako do tada? Odakle sredstva da namirim osnovne potrebe svoje, naše djece?
U nastojanju da stanem na svoje noge i da mogu da se oslonim isključivo na samu sebe nastavljam i dalje da aktivno tražim posao.
Suočeni s pandemijom pa i danas, samo u blažem obliku, žena, majka, samim tim i njeno dijete je dodatno nezaštićeno jer nema dovoljno sredstava da plati sve što mu je neophodno a ni u tim/ovim kriznim vremenima nije ni osiguran nikakav vid pomoći od strane države da samostalna/samostalan roditeljka/roditelj imaju mogućnost bukvalno samo da jedva „prežive dan„ i to uz oslonjanje na ljude iz svoje okoline .
Djeci je bilo onemogućeno kretanje napolju pa smo se pripremali za školu i pokušavali da savladamo što veći dio onoga što će im trebati u njihovoj daljoj edukaciji, igrali smo društvene igre, trudeći se da se, uprkos situaciji, zabavimo i provedemo vrijeme u pozitivnom porodičnom okruženju. Onemoćavanjem kretanja onemogućena je dječija sloboda, kretanje tijela i uma koje je neophodno za pravilan razvoj djeteta.
Ono što sam primjetila kod svoje djece kao posljedicu zatvorenosti u stanu jeste to da su unatoč mojim ustrajnim pokušajima da im približim situaciju, vremenom sama izolacija kao i odsustvo mogućnosti ostvarivanja socijalizacije su potaknuli strah i još veću znatiželju ali uz prisutstvo instiktivnog osjećaja da nešto zaista i nije u redu. Obzirom na to da su u pitanju mali ljudi koji dovoljno razumiju, ali još uvijek imaju nedovoljno razvijeno aktivno slušanje i osjećaj empatije vrlo je bilo teško balansirati u pokušaju da im se predoči ozbiljnost situacije, ali i održi mir i strpljenje među nama ukućanima.
Uzimajući u obzir već navedeno da sam nezaposleno lice situacija je bila u mnogočemu izazovna pa i u financijskom smislu. Mnogo je ljudi u jeku pandemije ostalo bez posla potražnja se smanjila jer je potrebno da poslodavci prvo nadoknade svoje zaostatke pa tek onda da traže ponovo radnu snagu. To me dosta unazadilo, srećom sam imala podršku porodice kojoj sam zahvalna što se našla kao oslonac u tim trenucima.
Pitala sam se kako je ženama koje nemaju takvu vrstu pomoći? Pitala sam se, šta bih ja u takvoj situaciji.Pitate li se vi?
Obaveza države, kako sam i navela, je zaštita porodice i djece; u svakodnevnici je ta zaštita nedovoljna pa čak i nedorečena,a dodatno uz to ne uzima u obzir mnoge vandredne situacije u kojima se roditeljka/roditelj s djetetom ili djecom može naći. Veliki propust proizilazi iz same nezaiteresiranosti, posao kao svaki drugi obavljaju i stručni organi koji su kompetentni po pitanju poznavanja zakonskih normi ali se tu odražava visok nivo pasivnosti. Pasivnost je prisutna u svakodnevnici u pokušaju „adekvatnog“ riješavanja različitih situacija sa kojima se djeca i samim tim i roditeljka/roditelj suočavaju pa tako i ovdje po pitanju nekontaktiranja u toku vandrednog stanja. Nitko nas nije kontaktirao da barem dobije informaciju na koji način „preživljavamo“, kako su djeca, kako se psihički nose sa aktuelnim stanjem. Podrazumijevalo se da je sve u najboljem redu. Samim tim, nedostatci se odražavaju i u tome što nismo dobili preporuke na koji način da održavamo mentalno i fizičko zdravlje djece, kako da njima pomognemo da prevaziđu na što bezbolniji način cijelokupnu situaciju, kako da budemo što uspješniji u obavljanju roditeljskih dužnosti u tako prinudnoj i specifičnoj ali i zahtjevnoj situaciji. Jednostavno smo bili zanemareni.
Mnogo se slobode pruža drugom roditelju/ki s kojim dijete ne živi što je poduprijeto mnogim patrijarhalnim „prirodnim„ zakonima tradicije kao i obavezama jedne žene koja je dužna da nosi sav teret kuće na svojim plećima. Ukoliko žena, majka, zaposlena osim o poslu dužna je voditi računa i o kućnim obavezama kao i djeci, reklo bi se, puno većim dijelom nego suprug otac. Ukoliko je nezaposlena pa i samostalno odgaja svoje potomke „kriva„ je za sve što bi se neplanirano i dogodilo, ujedno je i „dužna da šuti„ i u potpunosti nosi sav teret bez prava na olakšice koje bi trebala da ima od strane države i državnih organa.
Dinamika razvoda je takva da joj vrlo često prethode nesporazumi u zajedničkom životu, a tek nakon okončanja bračne zajednice ti nesporazumi postanu složeniji posebno kada su u pitanju djeca. Zaboravimo da sve što radimo kao roditelji trebamo raditi u najboljem interesu djece ali i da jednoroditeljske porodice trebaju isto tako imati osiguran svoj vid zaštite da bi se prevenirale situacije koje ugrožavaju djecu.
COVID -19 je mojoj djeci i meni pomogao da se zbližimo i da imamo više uspomena na period odrastanja. ali gledajući očima samo jedne u mnoštvu majki koje samostalno brinu o svojoj djeci učvrstio mi je stavove vezane za pasivnost, manjak zakonskih odredbi kao i manjak sluha od strane države u cilju pružanja adekvatne i potpune potpore i pitam se da li će se i kad će se to promjeniti.
