Posljednjih godina svjedočimo vrlo jakom i brzom intenziviranju antirodnih pokreta u Bosni i Hercegovini, naročito u Republici Srpskoj, koji ne djeluju izolovano – oni su dio šireg, dobro organizovanog i finansijski podržanog globalnog pokreta koji koristi jezik religije, tradicije i “zaštite porodice” da bi zapravo osporio temeljne slobode žena i marginalizovanih grupa.
O njihovom djelovanju koje postaje sve vidljivije u zakonodavstvu, obrazovanju i javnim politikama i kako to sve utiče na slobodu govora, kretanja i mišljenja u BiH, novinarka portala Interview.ba razgovarala je sa Željkom Umićević iz Helsinškog parlamenta građana Banja luka.
INTERVIEW: Primjetan je porast broja “zaštitnika žene – majke” i “tradicionalne porodice”, šta god to značilo, koji u suštini zagovaraju sve manje sloboda za te iste žene-majke a i društvo u cjelini. Koje od tih pojava vas posebno zabrinjavaju?
UMIĆEVIĆ: Generalno je zabrinjavajuća brzina kojom retrogradne politike postaju sve izaraženije i prihvaćenije u društvu. Nekoliko je primjera koje bih voljela istaći, a koji ilustruju podršku države u urušavanju ljudskih prava i sloboda. Napad na LGBT aktiviste iz 2023. godine gdje su mediji širili dezinformacije o planiranom održavanju Povorke ponosa u Banja luci i tako stvorili atmosferu napetosti i straha. Uz veliku pomoć političara – gradonačelnika i predsjednika republike, huligani su dobili vjetar u leđa i napali grupu aktivista/kinja. Do danas se ne znaju imena napadača niti je iko zbog toga sankcionisan. U Republici Srpskoj prošle godine 21 organizacija koje se predstavljaju kao „čuvari porodice i vjere“ otvoreno su se usprotivili Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, tvrdeći da je definisanje femicida i nasilja nad ženama „štetno za porodicu“, da je ovaj zakon ustvari samo paravan za uvođenje “rodne idologije”. Dobili su podršku premijera, predsjednika, na njihovu inicijativu je organizovana i javna rasprava u nekoliko gradova. Na kraju je blokirano usvajanje ovog zakona. I ono što su tvrdili na javnim raspravama da će termini “rod” i “rodni”, “gender” biti izbačeni iz legislative u RS-u se i ostvarilo. Tragedija je to što su želje ovih organizacija postale imperativ za institucije RS koje bi trebale unaprijeđivati ljudska prva i slobode, a ne ukidati ih.
Vjerski obojene kampanje
INTERVIEW: Kako komentarišete kampanju protiv abortusa koja se neumorno i neometano već odavno provodi u Mostaru?
UMIĆEVIĆ: Da, paralelno s ovim pokretima pojavljuju se i vjerski obojene kampanje, poput one pod nazivom „40 dana za život“, koja ima tendenciju da se od Mostara širi na druge gradove Hercegovine. Iako se predstavljaju kao „mirna molitvena okupljanja,“ kolokvijalno nazvani “klečavci” vrše moralni pritisak na žene ispred i unutar Sveučilišne kliničke bolnice Mostar i pokušavaju da delegitimišu pravo na izbor, odnosno pravo na abortus. Na naše dopise direktor ove bolnice je rekao da je dao saglasnost za ovu kampanju te da ne vidi problem u molitvi pored bolnice. Vrijedi istaći da ova kampanja sve više ulazi i u obrazovni sistem – imali smo slučaj nastavnice u Osnovnoj školi Klobuk kod Ljubuškog koja promoviše ove aktivnosti učenicima nižih razreda osnovne škola.
INTERVIEW: Spomenuli ste maloprije izbacivanje termina rod, rodni, gender iz pravne legislative Republike Srpske. To je samo vrh ledenog brijega, zar ne?
UMIĆEVIĆ: Iz Protokola za zaštitu djece od uznemiravanja, iskorištavanja i zlostavljanja kao zaštićeni osnovi nediskriminacije izbačeni su pojmovi „rodni identitet“ i „polna orijentacija“. Iz nacrta izmjena Krivičnog zakonika RS izbrisan je termina rodni identitet iz postojećih odredbi i to uz podršku koalicije vladajućih političkih partija u Narodnoj skupštini. Čak je i sam Gender centar Republike Srpske proglašen neustavnim, jer riječ „gender“ – kako je navedeno – „ne postoji u Ustavu ni u rječnicima srpskog jezika“. Sada se Gender centar zove Centar za jednakost i ravnopravnost polova.
Ono što iz ovih primjera vidimo jeste da je u toku proces institucionalnog povlačenja države iz obaveze zaštite žena i LGBTIQ+ osoba, uz aktivnu podršku vlasti ovim jako opasnim pokretima koji se predstavljaju kao civilno društvo i kojima je cilj slabljenje demokratije i napretka.
Slično se dešava i kroz druge projekte, poput organizacije „Roditelji za prava djece“, koja je uz podršku Ministarstva nauke i kulture objavila priručnik „Podsticanje vrlina“ – materijal koji kako oni kažu promoviše moralne vrijednosti, ali zapravo propagira tradicionalne rodne uloge i konzervativni svjetonazor pod krinkom obrazovanja. I u kojem je navedeno, citiram: Žene ne treba da slušaju demonsku nauku liberalizma koja pokušava da ih odvrati od tog smirenog služenja kao da je to nešto ponižavajuće i poražavajuće, naprotiv, to je nešto što nas uzdiže do hristolikih visina. Za žensku prirodu ne postoji sreća van služenja, žena je srećna tek kada pokorno i smireno služi svojim bližnjima, jer ljubav se samo dijeljenjem množi.
Kad se povežu kapitalistički interesi i konzervativne ideologije
INTERVIEW: Ovi pokreti ne bi mogli biti ovako uticajni bez podrške politike?
UMIĆEVIĆ: Sve ukazuje da antirodne ideologije nisu pitanje neke manje grupe i njihovih ličnih stavova, već političkog projekta – projekta koji teži ograničavanju prava, kontrole nad tijelima i ulogama žena, ali i disciplinovanju cijelog društva. U tom smislu, antirodne i antiekološke politike imaju mnogo zajedničkog. Obje počivaju na patrijarhalnom i kapitalističkom modelu moći – onom koji eksploatiše resurse, prirodu i ljude,koji koristi religijski i nacionalni narativ da bi opravdao hijerarhiju i nejednakost.
Kada se povežu kapitalistički interesi i konzervativne ideologije, rezultat su politike koje zanemaruju život, brigu i zajedništvo, a nagrađuju profit, kontrolu i nasilje. Na primjer, u Republici Srpskoj prvo smo izbrisali pojam rod i „rodni identitet“ iz zakona, nakon toga iz obrazovanja uklanja se predmet „Demokratija i ljudska prava“, a paralelno jačaju vjerske radionice i programi koji promovišu „tradiciju“. Tako imamo primjer iz jedne osnovne škole u Srpcu gdje je popadija okupila djecu u školi, uz odobrenje direktorice i održala radionicu o tradiciji. U novinskom članku o ovome je napisano da je popadija održala preko 300 radionica. I to ne bi bilo sporno da i organizacije civilnog društva imaju istu mogućnost, a nemaju gotovo nikakvu.
INTERVIEW: Da li iko reaguje osim Vaše i još možda 20-tak organizacija?
UMIĆEVIĆ: Najporaznije jeste da u ovom očiglednom procesu retradicionalizacije, repatrijarhalizacije niko od nadležnih ne reaguje! Ne čuju se glasovi političara/ki, onih koji imaju moć da, ako ništa, pokrenu rasprave o pokušajima ugrožavanja ljudskih prava i sloboda. Jedini koji reaguju su nekoliko nezavisnih medija, hrabrih pojedinki i pojedinaca i organizacije civilnog društva i, to opet ne sve jer reakcija na ova pitanja znači dolazak u sukob sa politikom, crkvom, sistemom… I samo zahvaljujući reakcijama aktivista i aktivistkinja, CSO i profesionalnih novinarki i novinara, u domaću i međunarodnu javnost dolaze informacije o stalnim pokušajima ugrožavanja ženskih prava i prava marginalizovanih grupa.
Raskrinkati antirodne organizacije
INTERVIEW: Na koji način da se onda mobilizuje javnost i političari_ke da stanu u odbranu ženskih prava?
UMIĆEVIĆ: Mislim da prvo trebamo raskrinkati antirodne organizacije, njihove stvarne ciljeve i izvore finansiranja, jer to nisu organizacije koje, kako tvrde, štite porodicu i djecu, nego patrijarhalne principe u kojima je žena niža vrsta i vlasništvo muškarca. Takođe, trebamo raspravljati o tom sve popularnijem mitu “porodičnih vrijednosti”, “tradicionalne porodice”, “tradicionalnih vrijednosti” jer je prije u “tradicionalnim porodicama” šamar bio vaspitna mjera za nedovoljno poštovanje muža, nasilje u porodici je bilo privatna stvar, “tradicionalna vrijednost” je bila da žena šuti i trpi, da se odriče svog života, pa i tijela, zarad muškarca i djece. Zbog “porodičnih vrijednosti” žena se odricala svog dijela nasljedstva u korist muških članova porodice, završavala samo osnovnu školu jer nema svrhe da se više školuje kada će se udati…O ovome trebamo pričati kada spominjemo ove pojmove kako bismo prestali romantizovati “dobra, stara vremena”.
I naravno, pozivati na odgovornost političare i političarke na pozicijama moći na način da koristimo sve pravne mehanizme i zahtjevamo poštivanje zakona koji štite ženska prava i prava marginalizovanih grupa koja se sve više krše, a da niko za to ne odgovara.
Ono što političari i političarke možda zaboravljaju jeste da nije bilo borbe za ženska prava, političarke sada ne bi mogle biti politički aktivne niti obavljati bilo koju funkciju za koju se smatralo da je “muška”, žene bi ostale vrednovane kao manje inteligentna i sposobna bića, a njihova tijela i odluke bi pripadale državi, crkvi ili muškarcu. Zvuči strašno, ali do nedavno se upravo tako gledalo na žene.
Tekst je u cijelosti prenesen sa interview.ba
Fotografija: Fondacija Udružene žene Banja Luka
