Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine objavilo je Izvještaj o pojavama diskriminacije za 2023. godinu, dokument koji se priprema u skladu sa članom 8. Zakona o zabrani diskriminacije. Izvještaj donosi pregled podataka, praksi i trendova u vezi sa pojavama diskriminacije na cijeloj teritoriji BiH, s ciljem identifikovanja problema i unapređenja politika i mehanizama zaštite ljudskih prava.
Nažalost, i ovog puta izvještaj pokazuje da sistemska borba protiv diskriminacije u BiH i dalje ima ozbiljne strukturne slabosti.
Prvo: Šta zakon kaže?
Diskriminacija, prema Zakonu o zabrani diskriminacije BiH, definiše se kao:
„svako različito postupanje uključujući isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti, zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica […] na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, političkog uvjerenja, imovinskog stanja, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika i drugih okolnosti koje imaju za svrhu ili posljedicu onemogućavanje ili ugrožavanje prava i sloboda.“
Zakon prepoznaje i posebne oblike diskriminacije, među kojima su:
- Uznemiravanje
- Seksualno uznemiravanje
- Mobing
- Segregacija
Ovi pojmovi postoje u zakonu – ali pitanje je koliko se zaista primjenjuju.
Kako se prikupljaju podaci?
Jedan od ključnih problema u izradi ovog i prethodnih izvještaja jeste činjenica da u BiH još uvijek ne postoji centralna baza podataka o slučajevima diskriminacije. Umjesto toga, Ministarstvo se svake godine oslanja na upite i dopise koje šalje svim institucijama vlasti na državnom, entitetskom, kantonalnom i lokalnom nivou.
Informacije, dakle, pristižu „ručno“, u različitim formatima i kvalitetima, što značajno otežava objedinjavanje i analizu. Upravo ovo treba posmatrati kao ozbiljno upozorenje jer bez jedinstvene i funkcionalne evidencije, teško je govoriti o bilo kakvom sistemskom odgovoru na diskriminaciju.
Šta institucije dostavljaju – a šta ne?
Za potrebe izvještaja, Ministarstvo je zatražilo od svih nadležnih institucija podatke o slučajevima diskriminacije, uključujući i broj presuda i odluka u kojima je diskriminacija utvrđena. Upiti su poslani svim ministarstvima na svim nivoima vlasti u BiH, ali analiza pokazuje veliku neujednačenost u načinu prikupljanja i dostavljanja podataka. Sva ministarstva sa državnog nivoa su dostavila svoj izvještaj – osim Ministarstva sigurnosti. U toku izrade Izvještaja, održan je sastanak sa predstavnicima nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini, a sastankuje prisustvovala i Fondacija CURE.
Pojedine institucije tvrde da imaju usvojene interne procedure za zaštitu od diskriminacije, ali ne nude objašnjenje kako ih sprovode, ko ih primjenjuje i s kakvim rezultatima. Većina institucija uopšte ne vodi vlastite evidencije po osnovima, vrstama i oblicima diskriminacije – što znači da ni sama država ne zna šta joj se dešava.
Glavni izvori podataka
Dva glavna izvora podataka korištenih za ovaj izvještaj su:
- CMS sistem Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH – baza koja omogućava uvid u statistiku sudskih predmeta,
- Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH, koja godišnje bilježi prijave građana.
Međutim, čak i ovdje dolazimo do zabrinjavajućih zaključaka.
Podaci iz sudova
Od ukupno 512 sudskih predmeta u vezi sa diskriminacijom u 2023. godini:
- U 290 predmeta nije utvrđena vrsta diskriminacije (!)
- U 143 predmeta nije zabilježen osnov diskriminacije
- U 233 predmeta navodi se neprecizan osnov – „druga okolnost“
- U 27 predmeta osnov diskriminacije nije ni označen
Ovakvo stanje jasno ukazuje na probleme u radu pravosudnih institucija, ali i na moguće nedostatke u edukaciji i zastupanju građana koji se obraćaju sudovima. Nerijetko, tužbe se podnose neuredno, bez jasnog osnova, što može biti rezultat neinformisanosti ili lošeg pravnog savjetovanja.
Većinu tužbi (499 od ukupno 512) podnijela su fizička lica, dok je samo 13 pravnih lica tražilo sudsku zaštitu. S druge strane, među tuženima dominiraju pravna lica – institucije, preduzeća i druge organizacije (472), u odnosu na 40 fizičkih lica.
Također, znatno više tužbi podnose muškarci (400), dok su žene zastupljene sa samo 90 tužbi. U 22 predmeta nije označen spol tužioca. Ovi podaci mogu ukazivati na različite barijere koje žene doživljavaju u pristupu pravdi – od neprepoznavanja diskriminacije do institucionalnih prepreka.
Zanimljivo je da najveći broj sudskih predmeta zabilježen je na području Općinskog suda u Sarajevu, što se može dovesti u vezu sa višim stepenom svijesti među građanima glavnog grada, ali i snažnijim prisustvom nevladinih organizacija koje pružaju pravnu podršku žrtvama diskriminacije.
Diskriminacija prema Romima, migrantima i LGBTI osobama
U prethodnom izvještaju (2022), Misija OSCE-a u BiH istakla je da su najugroženije grupe u kontekstu diskriminacije bile Romi, LGBTI osobe i migranti.
Međutim, za izvještaj za 2023. godinu nije bilo moguće analizirati diskriminaciju prema Romima, budući da se predstavnici romskih NVO nisu odazvali na poziv Ministarstva i nisu dostavili podatke.
Takođe, podaci o migrantima i strancima uopšte nisu dostavljeni, što ostavlja važno područje potpuno nepokriveno. Ministarstvo je najavilo da će ovoj tematici posvetiti posebnu pažnju u narednom izvještajnom periodu.
Glavna slabost: sistem ne postoji
Iako se zakon primjenjuje u pojedinačnim slučajevima, činjenica je da:
- ne postoji jedinstvena evidencija slučajeva diskriminacije,
- institucije ne vode dosljedne unutrašnje procedure,
- nema pravnih akata koji jasno propisuju zaštitu od diskriminacije unutar ustanova.
U slučajevima gdje institucije tvrde da imaju procedure – ne znamo kako ih primjenjuju, koliko ih koriste, ni da li evidentiraju njihove rezultate. Bez ovih informacija, teško je govoriti o ozbiljnoj borbi protiv diskriminacije.
Zašto ljudi ne traže zaštitu?
Iz analize predmeta pred Ustavnim sudom BiH vidljivo je da mnogi apelanti ne prepoznaju diskriminaciju niti je nazivaju pravim imenom. Ne dostavljaju dokaze, ne traže zaštitu po Zakonu o zabrani diskriminacije, niti koriste dostupne pravne mehanizme.
Ova pojava ukazuje na nedostatak svijesti o postojanju zakona i procedura, ali i na moguće nepovjerenje u institucije. U mnogim sredinama građani ne znaju kome da se obrate, a kad i pokušaju – nailaze na birokratske barijere.
Možda najzabrinjavajući dio ovogodišnjeg izvještaja je podatak da je kod Ombudsmana u 2023. godini gotovo polovina prijavljenih slučajeva svrstana u kategoriju “ostalo” – bez jasno utvrđenog osnova diskriminacije. To je oštar kontrast u odnosu na prethodnu godinu (2022.), kada nije bilo nijednog predmeta svrstano u ovu kategoriju. Ova promjena otežava analizu i pokazuje da čak ni institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava nemaju uvijek precizne mehanizme klasifikacije i praćenja diskriminatornih praksi.
