Piše: Davor Marko
Koliko smo danas spremni pomoći drugima u nevolji bez razmišljanja o tome koliko bi to štete nanelo nama samima? Koliko imamo sensibiliteta spram nevolja i problema sa kojima se suočavaju pojedinci ili pojedinke, a koji pripadaju nekoj od ranjivih ili manjinskih grupa? Da li prepoznajemo marginalizovanu poziciju u kojoj se oni nalaze? Jesmo li spremni pomoći?
Robert David McDonald, škotski pisac i redatelj, napisao je kako je nas ravnodušnost prema zlu čini saučesnicima i pomagačima zla. On je čvrsto vjerovao da “manična želja za dominacijom i zločinom mora u konačnici pronaći i kazniti krivca.“
Čin Srđana Aleksića, koji je svojom gestom spasao jedan mladi život, a žrtvovao svoj, trebalo bi da nam svima bude vodilja u ovako posrnulim, smutnim i ljudski poharanim vremenima. Sekund ili tren u kojem je Srđan pokazao neviđenu hrabrost, a koji je odneo njegov ovozemaljski život, doneo mu je večnost u srcima svih onih koji vjeruju u dobro, u čast i herojstvo, iskreno ljudsko. Srđan Aleksić je svoj život dao za svog druga, prijatelja, kolegu, sugrađanina, ne razmišljajući ni tren da li on pripada nekoj od „zadatih“, apstraktnih kategorija grupno, etničkog, religijskog, često nametnutog, identiteta. Pokazao nam je, a njegov čin nas stalno podsjeća na to, da smo svi mi – koliko god različiti bili – ipak samo ljudi, i da je ljudska solidarnost jedina neupitna kategorija odnosna između nas. Taj bezinteresni čin ljudske solidarnosti, bez kalkulacija, ideal je kojem danas svi moramo težiti. Jer ljudi smo, prije svega, a ne ovi, oni, ili neki treći. Jer solidarnost između ljudi treba da bude jača od sveg nacionalnog, etničkog ili religijskog razmetanja koje, pokazala je to praksa u nas, ne donosi ničeg dobrog već samo razjedinjenost, patnju i zlo.
Zbog toga je i nagrada koja nosi ime Srđana Aleksića za izvještavanje o društveno marginaliziranim grupama, koju već drugu godinu zaredom dodjeljuju Helsinški parlament građana Banja Luka i Fondacija CURE iz Sarajeva, važna. Ne samo zbog činjenice da se na taj način ukazuje na pozitivne primjere iz novinarske prakse, i da je čin dodjele nagrade prepoznavanje nečijeg kontinuiranog angažmana na izvještavanju o pojedincima i grupama koje su društveno nevidljive. Važna je i činjenica da su svi ovogodišnji laureati osobe koje ne samo da izvještavaju o tim temama, već ih na neki način i svakodnevno doživljavaju nastojeći da razotkriju sve ono što u jednom društvo kakvo je bosanskohercegovačko dovodi do marginalizacije, ignorancije, diskriminacije.
Jer marginalizirane grupe, ili da budem precizniji – marginalizirani pojedinci – to smo svi mi. U zavisnosti od situacije, načina na koji vidimo sebe, druge, ili načina na koji drugi vide nas. Lagodnost koju pozicija moći i uljuljkanost u njoj nudi i pruža nije dugog vijeka. Prije ili kasnije i sami se možemo naći u situaciji u kojoj smo marginalizirani ili diskriminirani zbog nekog, do tada, možda i beznačajnog razloga.
Preuzeto sa http://www.radiosarajevo.ba
