Žene Krušćice: “Ni šutnja neće slomiti naš otpor!”

 

        NI ŠUTNJA NEĆE SLOMITI NAŠ OTPOR  (ili- VODA NIJE PRIVILEGIJA)      

Tekst pisala Milica Bonar

U BiH ne postoji jedinstveni pravni okvir koji reguliše sistem upravljanja vodama, dok je javni sektor upravljanja obilježen drastičnim propustima i negativnim ishodom postojećih praksi poput ispuštanja najvećeg dijela otpadnih voda u rijeke bez prečišćavanja.

Iako je BiH zemlja bogata vodnim resursima čija se raspoloživost ogleda u mogućnostima za dostupnost pitke vode u domaćinstvima, ona ipak nije dostupna svim članovima društvene zajednice, naročito marginalizovanim skupinama.

Kruščica je turističko mjesto sa ogromnim bogatstvom-pitkom vodom.

Snabdijeva oko 50.000 stanovnika Zenice i Viteza, ali su predstavnici/ce lokalnih vlasti pokazali krajnju neodgovornost spram odvažnosti i snage žena ove male mjesne zajednice da se suprotstave nasilnim pokušajima izgradnje hidrocentrala na rijeci, koje bi u pitanje dovelo opstanak lokalnog stanovništva koje je vodom snabdjeveno iz ovog izvora. 

S obzirom na to da su pružile otpor vlasti, vrata lokalnih institucija su im zatvorena i nemaju pristup apliciranju za projektna sredstva i fondove: „Niko od lokalnih zvaničnika nikada nije našao za shodno da posjeti Kruščicu“, kaže Amela Zukan, aktivistkinja iz grupe žena za odbranu Kruščice, navodeći da su žene Kruščice bile brutalno premlaćivane od strane policije kada su pokušale štititi svoje osnovno životno pravo- pravo na pitku vodu[1] .

Kao što to u našoj državi obično biva, ovoga puta nisu pokazani samo nerad i neodgovornost kao potvrda da profesionalna etika obično zakaže, nego divljačko ponašanje policajaca koji su se usudili da fizički nasrću na žene (ili na bilo koga drugog, da ne govorimo o ovakvim situacijama kada zbog iste vode koju i oni piju neko bude brutalno premlaćivan!), ukazuje na nedostatak i one minimalne humane i ljudske empatije, što je u svemu opet najtužnije: „Nadale smo se da ti policajci nemaju pravo da nas tuku, a oni su počeli tući žene, govoreći u 5 i 5 ujutru kada su stigle mašine da imaju nalog da prođu preko mosta i da će nas bagerima pregaziti i bacati s mosta ako se ne pomjerimo. To je bio krik nas žena, vrisak, čupali su nas, udarali su nas štitnicima po nogama, po rukama, psovali su nam mater, Boga… a pošto je bila zora tog 24.8., niko još nije mogao vidjeti šta se dešava. Mi smo u 3 ujutru sjele na most, samo smo se povezale rukama i ništa nismo imale kod sebe da se odupremo tome. Žene su vukli deset metara po cesti, skidali su ih gole, žene su ostajale u grudnjacima. 23 žene su strpali u autobuse, kao životinje, a nas ostale otjerali. Čupali su me, udarali, po trojica njih, bila sam bosa, oni su se smijali, mi smo žene plakale, a oni govorili da biraju koja im se najviše sviđa. Ne znam koji je to zakon. To je bilo prvi put kada su uspjeli proći. Obilazili su kuće lokalnih stanovnika i tražili oružje da plijene, kao da smo teroristi. Žalosno i sramotno kakvi smo to mi ljudi!“, kaže Zukan[2].

Žene Kruščice danonoćno stražare na mostu ne dajući mašinama da prođu, a njihovu borbu podržali su mještani/ke ovoga naselja koji/e im pomažu da zajednički vrate mašine s mosta kada dođu.

Zukan ističe da je podrška lokalne zajednice generalno, mogla biti mnogo veća, ali da takav odnos razumije s obzirom na strah ljudi da ne izgube posao ili da se nešto ne desi njihovim porodicama: „Kod nas svi žive u nekom strahu, i značilo bi mnogo više da dođu na most i direktno nas podrže, nego putem praćenja onoga što mediji o nama objavljuju. Veoma malo ljudi u Zenici iz koje sam ja zna iz kojeg izvorišta vodu pije i da ta voda dolazi direktno njima. Uopšte ne shvataju za šta se ja ustvari zalažem i da je ta naša borba i njihovo pravo. Bez obzira na to što su nas tukli, 23 žene su poslali na sud, koje su srećom, oslobođene. Onda su nastavili konstantno dolaziti, specijalne jedinice, međutim, više nisu pokušali proći, nego su zapisivali, pisali prekršajne naloge i to je išlo na sud. Mi nećemo odustati“, tvrdi Zukan[3].

 

U BiH je još uvijek relativno nizak obuhvat javnim sistemima vodosnabdijevanja, a ukupne raspoložive količine voda iako dovoljne, neravnomjerno su raspoređene u odnosu na korisnike.

Visok je procenat gubitaka u vodovodnim sistemima, a u određenim područjima kvalitet sirovih voda ne zadovoljava zakonske kriterije kvaliteta vode za piće.

 Romska populacija koja često živi u neformalnim naseljima, nema na raspolaganju niti osnovne mogućnosti poput pristupa pitkoj vodi[4]. Veliki broj Roma i Romkinja su i dalje beskućnici, nastanjeni u prepunim domovima, bez tekuće vode, struje i kanalizacije, a uslijed loših higijenskih uslova i nepostojanja pitke vode, kod trudnih Romkinja često su ugroženi životi i majke i djeteta[5].

Vode, sanitacije i zdravlje su nerazdvojivo povezani.

Omogućavanje pristupa sigurnoj i održivoj pitkoj vodi ključan je faktor zaštite ljudskog zdravlja.

Bolest uzrokovana vodom je drugi najbrojniji ubojica djece širom svijeta, odmah iza akutnih

infekcija respiratornog trakta, kao što je tuberkuloza.

Prema podacima UN-a oko 1,8 miliona djece umre svake godine od bolesti uzrokovanih nečistom vodom i lošim sanitarnim uvjetima, što znači da u prosjeku dnevno umire čak 5.000 djece iz ovih razloga[6].

Poduzimanje mjera ka kvalitetnijem vodosnabdijevanju pozitivno djeluje na zdravlje materinstva, jer bolesti uzrokovane zagađenom vodom unutar porodica više napadaju žene.

Zagađenje vode predstavlja najveću prijetnju ljudima u zemljama u razvoju, u kojima 30% stanovništva nije u mogućnosti da koristi bezbijednu vodu za piće. 

U Bosni i Hercegovini je javnim sistemima za vodosnabdijevanje pokriveno svega 56% stanovništva u FBiH i 48% u RS (FBiH/RS, 2003).

Pružanje usluga prikupljanja i tretmana otpadnih voda je na još nižem nivou.

Javnim kanalizacijskim sistemima obuhvaćeno je oko 56% stanovništva u urbanim sredinama

(FBiH/RS, 2003), dok se u manjim mjestima obuhvat procjenjuje na manje od 10%.

Najveći dio otpadnih voda ispušta se u vodotoke bez prečišćavanja, a samo jedan manji broj gradova u BiH posjeduje postrojenja za tretman otpadnih voda koja su u funkciji (Čelinac, Čitluk, Gradačac, Grude, Ljubuški, Neum, Srebrenik, Trebinje) ili zahtijevaju ozbiljniju rekonstrukciju (Sarajevo, Trnovo).

Sve ovo ukazuje na značajan rizik po javno zdravlje, posebno sa aspekta rizika pojave zaraznih ili crijevnih bolesti.

Mnoge vrste otpada, posebno sanitarno‐fekalne otpadne vode, sadrže patogene (uzročnike bolesti) i nepatogene mikroorganizme i viruse koji uzrokuju bolesti poput kolere, dizenterije, tifusa, žutice, itd[7] .

Higijenski neispravna voda zagađena uzročnicima zaraznih i parazitarnih bolesti predstavlja put prenošenja uzročnika bolesti[8].

Problem je i uvoz nedopustivo velikih količina pitke vode u BiH[9].

Sigurna i održiva pitka voda i odvodnja su temelj za uspostavljanje zdrave i produktivne zajednice u kojoj ljudi mogu raditi i djeca se obrazovati, pružajući uslove za kvalitetniju prehranu i sigurnije okruženje u ruralnim i urbanim sredinama.

Odgovorniji pristup također doprinosi smanjenju nejednakosti između bogatih i siromašnih, stanovnika gradskih i ruralnih područja, opće populacije i marginaliziranih skupina, te promicanju ravnopravnosti spolova.

Bez obraćanja pozornosti na važna pitanja kao što su voda i kanalizacija, većina programa održivog razvoja neće biti ostvariv.

Neophodno je unaprijediti postojeće vodovodne i kanalizacijske sisteme koji su zastarjeli i koji produciraju znatne gubitke vode, postaviti adekvatne tarife za vodu i usluge poslovnim subjektima i stanovništvu.

BiH kao potpisnica CEDAW Konvencije, obavezala se da će raditi na unapređenju socio-ekonomske situacije za žene u ruralnim sredinama, na povećanju njihovog pristupa resursima, tržištu i informacijama, te pristupa osnovnoj infrastrukturi i javnim uslugama.

S tim u vezi, BiH se obavezala da će uzeti u obzir posebne probleme sa kojima se suočavaju žene u ruralnim područjima, kao i značajnu ulogu koje one imaju u ekonomskom opstanku svojih porodica, uključujući njihov rad u sektorima privrede u kojima se ne ostvaruje dohodak, adekvatne životne uslove, naročito u pogledu stanovanja, higijenskih uslova, električne energije, snabdijevanja vodom, te u pogledu saobraćaja i veza, jednakog tretmana u zemljišnoj i agrarnoj reformi, tehnologijama, kao  i programa za ponovno naseljavanje napuštenih i zapuštenih sela.

Milenijumski razvojni ciljevi postavili su kao mjerljive, univerzalno prihvaćene ciljeve iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i gladi, dostupnost kvalitetnijoj vodi, te sprečavanje smrtonosnih, ali izlječivih bolesti, kao i mortalitet djece. 

Posebno je istaknuta jednakost spolova i rodno-senzitivni pristup prirodnim resursima poput pitke vode, sanitarnih i higijenskih usluga i zdravlja, te učešće žena u procesima donošenja odluka vezanih za vodu i zdravlje, koje će rezultirati smanjenjem diskriminacije u dostupnosti prirodnim resursima.


[1] Amela Zukan (žene iz Kruščice-  “Ni šutnja neće slomiti naš otpor”), panel „Hrabre i odvažne u aktivizmu- Vještičja posla savremenog doba“, festival Pitchwise, Sarajevo,  14.09.2018

[2] Isto

[3] Isto

[4]  UNDP (2007) National Human Development Report 2007: Social Inclusion in Bosnia and Herzegovina – Izvještaj o humanom razvoju u BiH ZA 2007: Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini

[5]    http://www.osce.org/bs/bih/110497?download=true

[6] A. Gidens „Sociologija“ https://www.scribd.com/document/340971629/Antoni-Gidens-Sociologija-pdf  

[7]     Voda za život, osnove integralnog upravljanja vodnim resursima, Sarajevo 2011 

[8]  Isto 

[9] http://www.crvena.ba/wp-content/uploads/2016/02/6.pdf

 

 

Također vam se može svidjeti…