Pravo na pristup kontracepciji – ili kako mi je trebalo 10 godina da shvatim ozbiljnost jedne gimnazijske anegdote

Pravo na pristup kontracepciji – ili kako mi je trebalo 10 godina da shvatim ozbiljnost jedne gimnazijske anegdote

Tekst napisala: Delić Elvira, volonterka Fondacije CURE

 

U prvom razredu gimnazije, profesor likovnog nam je dao zadatak da napravimo rad na temu Povelje o seksualnim pravima. To smo mogli uraditi grupno ili individualno. Većina mojih školskih drugova i drugarica je odlučila da na svoje umjetničke radove nalijepi kondome, u pakovanju ili van njega, napuhane kao balon ili ispuhane. To je bio dio našeg tinejdžerskog bunta, lijepiti kondome po školskim radovima. Oni koji su išli tragom ove ideje i bunta su imali sjajne priče o kupovini kondoma. Jednu od tih priča nikad neću zaboraviti jer mi je bila presmiješna kada sam je čula. Naime, drug i drugarica su odlučili da zajednički naprave svoju umjetničku instalaciju i da pri tome koriste kondom. Zajedno su otišli u kupovinu, ali kada su stigli do prodavnice, drug je rekao kako je njeg stid ući i kupiti kondom. Drugarica je odlučila da bude hrabra, zarad umjetnosti, i ušla je u prodavnicu. Sigurnim korakom je prišla prodavačici, odlučno je pogledala i rekla: „Jedan kondom, molim.“ Prodavačica ju je s nevjericom pogledala i rekla: „Molim?“, na šta je moja drugarica ponovila: „Jedan kondom, molim.“ Otprilike u tom trenutku je prodavačica ugledala mog nervoznog druga ispred prodavnice, zatim ponovno pogledala u moju drugaricu koja je sad već bila pomalo iznervirana te joj ponovila: „Ja bih da kupim kondom.“ Kupili su kondom, nalijepili su ga na svoj umjetnički rad koji je bio provokativan i inovativan, bar nama, tinejdžerima, i dobili su petice.

Ne garantujem da je ova priča istinita, “ako su lagali meni, i ja lažem vas“, a prošlo je deset godina otkad sam prvi put čula ovu priču, vjerovatno sam pogriješila prepričavajući je. Ali ono što želim reći, ili napisati, jeste da mi je trebalo deset godina da shvatim da ova anegdota prikazuje jedan društveni problem, a to je otežan pristup kontracepciji. Istraživanja koja su izradile različite organizacije, međunarodne ili domaće, prikazuju koliko je ovaj problem raširen u našem društvu. Priča kojom sam počela ovaj tekst odigrala se u Sarajevu, a kupovina kontracepcijskih sredstava je, vrlo često, u najmanju ruku doživljaj. Stigma koja prati mlade ljude koji kupuju ova sredstva, “značajni“ pogledi prodavača/ica, i slično su još izražajniji u ruralnim sredinama.

Pravo na pristup kontracepciji proizilazi, između ostalih, i iz prava žena na reproduktivnu autonomiju. Pravo žena na reproduktivnu autonomiju, kao ljudsko pravo, u međunarodnom pravu je uspostavljeno Konvencijom o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Član 16, paragraf 1 Konvencije glasi: „Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja svih oblika diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i porodične odnose, a posebno će osiguravati na osnovu ravnopravnosti muškarca i žena:... (e) Jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o planiranju porodice, kao i da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja će im omogućiti da se koriste ovim pravima.” Bosna i Hercegovina je ovu Konvenciju preuzela sukcesijom 1. septembra 1993. godine, a stupila je na snagu 1. Oktobra 1993. godine. Drugim riječima, žene u BiH imaju pravo na pristup kontracepciji.

Ali, šta nam vrijedi što imamo pravo, ako ne znamo da ga imamo? Ili još gore, šta nam vrijedi pravo u kojem nam je, zbog nedostatka niza drugih propisa, uveliko otežano uživanje? Države, pa time i naša domovina, su obavezne po međunarodnom pravu da promovišu, štite i poštuju ljudska prava. Međunarodni komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava u svom Općem komentaru 14 objašnjava da svako ima pravo na najviši mogući standard fizičkog i psihičkog zdravlja, i da svako pod ovim pravom ima pristup na finansijski pristupačnu, primjerenu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, uključujući pri tome i zaštitu reproduktivnog zdravlja. Ali kad je naša zemlja u pitanju, kao i kada je riječ o nizu drugi ljudskih prava, ovo ostaju samo lijepe riječi na papiru, bez adekvatnog djelovanja.

U izvještaju “Bosna i Hercegovina: Rodne razlike u iskorištavanju prava i mogućnosti koje nudi društvo, pristupu ekonomskim mogućnostima i zastupanju“ iz 2015. godine, koji je sačinila Svjetska banka sa tri agencije za statistiku, između ostalog se navode i podaci o ostvarivanju prava na reproduktivnu autonomiju. Podaci pokazuju da pristup metodama kontracepcije u BiH još uvijek nije univerzalan, da su žene u mnogome ograničene kada je u pitanju pristup istim. Naime, nivo obrazovanja žena i njihova ekonomska moć ograničavaju pristup sredstvima kontracepcije. Ne postoji adekvatna kontrola kvaliteta proizvoda koji se koriste za kontracepciju. A, iako su abortusi legalni, oni se ne evidentiraju u skladu sa zakonskim propisima, te stvarni statistički podaci ne postoje.

 

U izvještaju “Napredak u realizaciji Milenijumskih razvojnih ciljeva u Bosni i Hercegovini 2013 koji su pripremili Ministarstvo finansija i trezora BiH i tim Ujedinjenih nacija u BiH objavljeni su sljedeći statistički podaci:

·         Istraživanje je pokazalo da skoro sve žene u dobi od 15 do 49 godina poznaju barem jednu od metoda kontracepcije.

·         Znanje o savremenim metodama je nešto šire poznato nego znanje o tradicionalnim: 99% svih žena je čulo za barem jednu od savremenih, a 95% žena znalo je za barem jednu tradicionalnu metodu.

·         Najpoznatija savremena metoda je muški kondom (98%), potom pilula (96%) pa unutarmaterični umetak /kontracepcijska spirala (92%).

·         Najpoznatija među tradicionalnim metodama je metoda prekinutog snošaja (93%) te periodična apstinencija/ritmička metoda (87%).

·         U prosjeku su žene poznavale 9,4 različite metode kontracepcije.

 

U izvještaju su navedene i metode kontracepcije koje se smatraju najpopularnijima. Pa tako se kao najpopularnija metoda spominje prekinuti snošaj u 30% slučajeva, dok je sljedeći najpopularniji metod kontracepcije muški kondom (6%). Među ostalim metodama kontracepcije, 4% žena je koristilo kontracepcijsku spiralu, 4% je prakticiralo periodičnu apstinenciju, a 2% ih je koristilo pilule.

Ovaj izvještaj također navodi podatak da je opredijeljenost ka pojedinim metodama kontracepcije uvjetovana obrazovanjem i finansijskom moći žena.

Zbog nedostatka seksualnog obrazovanja u porastu je i trudnoća među adolescentima, iako je ova stopa najniža u regionu (kao da je to bitno). Prema Alternativnom CEDAW izvještaju, u 2012. godini, stopa učestalosti kontracepcije procijenjena je na 49%.  Nepostojanje univerzalnog pristupa kontracepciji doprinosi višim stopama fertiliteta kod adolescenata. U 2012. godini, stopa fertiliteta adolescenata u BiH na 1.000 žena je procijenjena na 15,755%. Stopa fertiliteta adolescenata u BiH je posljedica toga što većina mladih nije u mogućnosti plaćati sredstva za kontracepciju, nedostatka svijesti o pozitivnim efektima kontracepcije, kao i raširenim predrasudama o negativnim sporednim efektima korištenja sredstava za kontracepciju. „Na području BiH ne postoje istraživanja kao ni zvanični podaci i analize o posljedicama odsustva preventivnih obrazovnih programa o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Rijetko dostupni podaci iz ove oblasti objavljeni su u Specijalnom izvještaju Ombudsmana za djecu RS-a koji ukazuje na nedostatak preventivnih programa u zaštiti zdravlja djece i gotovo potpuno odsustvo uloge formalnog obrazovanja u zaštiti njihovog reproduktivnog zdravlja. Istraživanje je provedeno na uzorku od 523 srednjoškolca (60% djevojčica i 40% dječaka) iz 17 srednjih škola i ukazuje da najveći broj djece informacije o reproduktivnom zdravlju dobija iz medija (67%), od roditelja (39%) i vršnjaka (33%), dok škola zauzima posljednje mjesto u obrazovanju djece o ovoj temi (15%).“  Nijedan zakon ne propisuje obavezno obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Postoje politike i akcioni planovi na entitetskim nivoima koji predviđaju izradu školskih planova i programa usmjerenih na obrazovanje učenika/ca o reproduktivnom i seksualnom zdravlju, ali ove politike, kao i akcioni planovi, ne postavljaju pravnu obavezu školama da sprovode edukaciju svojih učenika/ca o reproduktivnom zdravlju. Ipak, postoji, vrlo mali broj, škola koje sprovode obrazovanje svojih učenika/ca o ovim temama.     

Za kraj, nije moje da preporučujem ili ne preporučujem korištenje bilo kojeg oblika kontracepcije, ja nisam doktorica. Ali, svako ima pravo da odabere da li će da je koristi i u kojem obliku. I da još jednom naglasim, svi mi imamo pravo na pristup sigurnoj i zdravstveno prihvatljivoj kontracepciji, barem se tako navodi u nizu međunarodnih dokumenata, izričito ili to proizilazi iz tumačenja, a država nam je dužna osigurati da uživamo u tom pravu.

 

 



Alternativni CEDAW izvještaj: Izvještaj organizacija civilnog društva o primjeni zaključnih zapažanja i preporuka CEDAW komiteta za Bosnu i Hercegovinu 2013. - 2017. (Novembar, 2016.)

delicious
twitter

2017-02-14 13:00:12